Kao onaj kojemu hrvtski nije materinji jezik, ali s druge strane svjestan važnosti koju koralna tradicija ima, netom s one strane Jadrana, želeći poslušati Misu koju je komponirala Zrinka Tomašić u povodu obilježavanja petnaeste obljetnice beatifikacije Kardinala Alojzija Stepinca, istovremeno sam gajio – barem u početku – znatiželju i izvjesnost. U prvom slučaju, moje zanimanje je bilo potaknuto prije svega željom da saznam kako će se uskladiti dva elementa: Osobna ideja koju sam, kroz niz godina aktivnosti na polju liturgijske glazbe u svojstvu kompozitora i izvođača, izgradio oko privrženosti jednog glazbenog jezika spojivog s duhom koji ima udjela u obredu kojeg promiče II Vatikanski Koncil i njegove primjene s idiomom tako dalekim od mojega, radi kojega ne ću biti u stanju izreći sud – prema tome, niti objektivnu ocjenu – koja bi nadišla emotivnu percepciju. Koje karakteristike usklađenosti s tempom Obreda će moći prikazati Misa komponirana s lingvističkim senizibilitetom različitim od mojega? Tijekom zadnjih dvadeset i pet godina, često sam svirao i slušao liturgijsku glazbu u zemljama takozvane istočne Europe, kao što su: Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Mađarska, Litva, Estonija. Slušao sam i izvodio kompozicije čije tekstove sam razumio samo onoliko koliko su bili uključeni u misno slavlje. Ipak, gotovo uvijek, uočavao sam kako dubinu tako i tijesni odnos koji veže tehničku kompetentnost kompozitora s njegovim religioznim osjećajem. Bitna činjenica koja karakterizira glazbenu praksu u mjestima kulta tog zemljopisnog područja sastoji se, zaista, uvijek u sposobnosti prevođenja – također i preko naizgled običnih rukopisa – nadahnuća afektivnog odnosa (u kojem je također i komponenta zemljopisne pripadnosti nesumnjivo veoma jaka) među članovima religiozne zajednice uz strogo poštivanje liturgijskih „ritmova“ i različitih stupnjeva slavlja.
Pitao sam se, stoga, hoće li također iz pera ove mlade hrvatske kompozitorice nastati ove izvjesnosti. Odgovor je bio pozitivan, počevši od prvih taktova koji pokazuju živahnost u obradi kontrapunktskog tkiva – nikad opterećenog pretjeranim istraživanjem umjetnosti – kao što je ono harmoničko i ono čisto melodičko, koji se pojavljuju u patosu Ordinarium Missae, i takvu prirodnost koja čini bez utjecaja moju sposobnost razumijevanja jezika kao što je hrvatski. Također bih rekao, i to ne da bih stavio naglasak na blagost tog idioma kad se primjeni na liturgijsku kompoziciju, da anagrafska komponenta ove živahne Mise za četri glasa igra značajnu ulogu. Nalazimo se zaista, pred poetikom aktivnog subjekta koja predstavlja dvije osobine koje se u Italiji nažalost, još bore za afirmaciju u polju liturgijske glazbe: ono nešto mladenačko i ženstveno zaodjenuto tako važnom odgovornošću.
Od jedne imamo nedvojbene tragove u vještoj obradi visokih glasova (točnije, onih ženskih), uvijek u prvom planu: značajna je, na primjer, činjenica da Kyrie (Gospodine, smiluj se) u Misi započinje s tri zaziva (Gospodine, Kriste, Gospodine) upravo s temama koje intonoiraju visoki glasovi. Od druge, hrabrost uvođenja, u religiozni vrt harmoničkih navoda tradicionalnog tiska (ali koji zbog toga nisu tromi) ponekog hrabrog disonantnog poteza kistom, iako obuzdanog skromnošću i balgošću, kao u slučaju lijepe igre laganih svijetlo-tamnih poteza koja karakterizira Agnus Dei (Jaganjče) od prvih taktova a koja zatim dominira trima zazivima preko čeznutljivog melodijsko-harmoničkog diferenciranja iste tematske ćelije. U Gloriji (Slava), da bi se odlučila za bitno izotermički prelaz, Tomašić je u stanju slijediti – s lucidnošću dostojnom kompozitora dugog iskustva – brojne promjenljivosti teksta: od raskošnog hvalospjeva, do patnje, do eksplozije hvale koja karakterizira zadnje stavke. Hosana koju izvode muški glasovi u stavku Sanctus (Sveti) i koja predstavlja kontrast stavku Benediktus (Blagoslovljen) kojeg izvode visoki glasovi sa željom da se zadrži stilski regisitar ove lijepe Mise u apanaži vješte škole. Dodajem na kraju da krila iskrene odanosti liturgiji mogu nositi mnoge od onih osoba koje svojim zalaganjem u glazbenoj domeni sudjeluju u obredu kojem daju odgovarajuće svjetlo.